Povodom 61. godišnjice smrti prvog bana Vrbaske banovine Svetislava Tise Milosavljevića, delegacija Grada Banje Luke položila je vijenac na spomenik banu Milosavljeviću u centru grada.

Ban Milosavljević umro je na današnji dan 28. jula 1960. godine. Istoričari ga sa razlogom smatraju jednim od tvoraca Banje Luke, za čije vrijeme su podignute najupečatljivije građevine grada na Vrbasu, Banski dvor, Narodno pozorište Republike Srpske, Hipotekarna banka (danas Palata predsjednika), hotel „Palas“ što ga čini jednim od najistaknutijih istorijskih ličnosti Banje Luke.

Neka od banovih najvećih zdanja poput Banske palate (danas Gradska uprava), Banskog dvora, Higijenskog zavoda, Učiteljske i Poljoprivredne škole donijela su mu laskavo ime „Banjalučki Perikle“.

Bio je osnivač i banovinskog muzeja, Udruženja za turizam, Zanatske i Trgovačke komore, kao i pokretač „Vrbaskih novina“ i „Književne Krajine“.

Njegov život još od djetinjstva obilježila je borba, jer je kao dijete siromašnih roditelja svojim radom uspio da dođe do najviših položaja u državnoj administraciji.

U knjizi „Ban Milosavević“, istoričar Zoran Pejašinović zapisao je da je ban Milosavljević u Banju Luku došao vozom, na Mitrovdan, 1929. godine, bez ikakve pompe i pratnje.

Odmah po dolasku je prošetao gradom, iskusnim neimarskim okom zapazio šta nedostaje krajiškoj varoši. Zasukao je rukave i za kratko vrijeme uz državnu finansijsku pomoć napravio veliki iskorak u razvoju cijele banovine, posebno njene prestonice Banje Luke.

Na svoju prošlost uvijek je gledao uzdignute glave, ničega se ne stideći. Sa unutrašnjim mirom prelazio je u mislima i na papir stavljao sve etape, kroz koje je u životu prolazio.

„U životu  sam doživljavao mnoge i velike promene, ali se nikada u zadovoljstvu i kratkotrajnim časovima, ili danima sreće, nisam gordio niti pak u nevolji ponižavao, a u nesreći očajavao“, zapisao je u posljednjim danima života.

Banja Luka i Banjalučani duguju mnogo banu Milosavljeviću, jer ono što je stvorio u svom vremenu, u našem vremenu pokazuje se uvijek i iznova kao neprolazna vrijednost kojom će se dičiti i buduća pokoljenja.